Postavši roditelj, osjetio sam potrebu za volontiranjem i aktivizmom – načinima kroz koje mogu dati svoj doprinos zajednici i istovremeno osjetiti zahvalnost za sve što imam. Isprobao sam različite oblike volontiranja, ali najviše me ispunjava ono koje izravno pomaže ljudima kojima je najpotrebnije.

Posebno volim rad s djecom – kroz igru, razgovor i zajedničko vrijeme mogu im prenijeti vrijednosti koje smatram važnima. U svijetu u kojem je sve brzo i lako dostupno, vjerujem da je upravo taj osobni kontakt ono što ostavlja najdublji trag.

Volontiram jer mi je važno pomoći onima koji imaju najmanje. Ispunjava me osjećaj zajedništva s volonterskom ekipom i sreća koju vidim kod onih kojima pomažemo.

Vjerujem da sve kreće od pojedinca, zato biram djelovati. Ne čekam da netko drugi napravi prvi korak. Volim biti koristan - i korisnicima, i volonterskoj ekipi.

Od uvijek sam bio u volonterskim vodama, a udrugu Naš san njihov osmijeh pratim i podržavam već dugo kroz donacije. U jednom trenutku jednostavno sam odlučio – želim dati više. Za mene, činiti dobro ne traži posebnu motivaciju. To je prirodno.

Sudjelovao sam u različitim akcijama i osjećaj je uvijek isti – fantastičan. Čovjek se jednostavno osjeća dobro, ispunjeno.

Posebnu vrijednost za mene ima to što u volontiranju mogu sudjelovati i s kćeri Nolom. Zajedno dijelimo iskustva, pomaganje nam je postalo obiteljska vrijednost. Njoj će to, vjerujem, ostati uspomena za cijeli život – jer volontirati s tatom nije nešto što se zaboravlja.

Volontiranje u NSNO mi znači jako puno. Kratko rečeno – činiš nešto dobro i korisno, okružen fenomenalnim ljudima. A to? To je – neprocjenjivo.

Igor i njegova ekipa su magneti od ljudi – njihova energija lako motivira i pokreće.
Zdravlje, snaga i ljubav koje imam – sve to želim dijeliti. Volontiranje mi je način da bar malo vratim ono što sam dobio besplatno.
A osjećaj koji dolazi s tim? Dobar. Potpuno ispravan. I nekako… smiruje.

Dolazim iz velike obitelji koja je nekad primala pomoć – pomoć kakvu danas mi u udruzi pružamo drugima. Kao dijete to nisam razumjela, možda me je bilo i sram. Danas, kao odrasla osoba, osjećam potrebu vratiti tu ljubav i dobrotu koju smo tada dobivali.
Volim biti dio NSNO jer ovdje imaš toliko načina da daruješ sebe – i to s osmijehom. Posebno sam ponosna na ideju da jednom mjesečno šišam korisnike besplatno u skladištu – najčešće djecu, ponekad i beskućnike.
Na Uskrs i Badnjak, već nekoliko godina s Emilom i mojom kćeri dostavljam domaće kuhane obroke najugroženijima – sve priprema naša mala ženska ekipa s puno srca, a svaki paketić nosi toplinu doma.
More ljubavi za mene je posebno iskustvo. Suze radosnice, suze tuge – jer ta djeca zaslužuju mnogo više. A mi im barem na tih tjedan dana možemo pokazati da ih netko vidi, čuje i voli.
Volontiranje u NSNO za mene znači sve. Jer ljubav se jedino množi kad se dijeli.
Za mene NSNO = LJUBAV.

U udruzi sam od samih početaka, a od 2015. godine sam stalno uz Igora i ekipu. Prošla sam sve – dežurstva, sortiranje donacija, dječji odjel, prikupljanje i podjela potrepština za bebe i djecu. Sjećam se akcije Slušaj svoje srce, gdje smo obilazili obitelji po cijeloj Hrvatskoj. Tada sam stvarno shvatila koliko toga uzimamo zdravo za gotovo – i koliko zapravo imamo.
Tijekom korone sve je stalo, ali rodila se nova ideja – kreativne radionice za djecu. Od prve ideje do realizacije. Danas vodim radionice s djecom s velikim veseljem, jer to je ono što me ispunjava.
Također sudjelujem i u akciji More ljubavi, koja mi je posebno bliska srcu. Kad pogledam unatrag, 10 godina volontiranja je prošlo u trenu – ali svaka akcija, svaki osmijeh i svaki trenutak vrijede više nego što se može opisati.

Za Naš san njihov osmijeh sam prvi put čula još 2012. godine – tada sam bila korisnica pomoći. S vremenom sam i sama počela pomagati, kad god sam mogla. Prava volonterka postala sam nakon potresa u Petrinji, kad je Igor primijetio koliko ljudi mi vjeruje i koliko sam spremna pomoći.

Najviše sam doprinijela skupljanjem povratne ambalaže i donacija po trgovačkim centrima. Ljudi bi mi sami prilazili, davali novac, vjerovali mi bez zadrške. Neki bi mi samo rekli: „Kupi što treba“, a ja bih u roku od par sati već nosila pakete mlijeka za one kojima je trebalo.

Kad god je trebalo nešto napraviti – tu sam. Nije mi bitno mjesto, vrijeme ni doba dana. Aktivna sam jer znam koliko znači kad netko stane uz tebe. Kad sam ostala bez posla, udruga mi je donosila hranu, platila knjige za sina, organizirala mu rođendan i pomogla kad god je trebalo.

To nije samo udruga – to je moja udruga. Tu sam pronašla ljude koji me nikada nisu ostavili kad mi je bilo najteže. Volontiranje za mene dolazi iz kuće – odrasla sam uz roditelje koji su pomagali i kad su sami imali malo.

Danas mogu reći da mi je srce puno jer dajem natrag onima kojima treba, baš kao što su meni dali kad sam bila na dnu. I to se ne zaboravlja.